 |
Nataša
Kraljević otvoreno i iskreno za Klub trudnica:
 "Godinama
sam bila urednica emisije "Filipove bebe". Teme o trudnoći
i prvim godinama života bile su moj posao. Vidjela sam kako izgleda
nedonošce teško svega 700, 800 grama. Mnogo sam puta vidjela kako
na ultrazvuku izgleda fetus, nastojeći pratiti ginekologa koji nam
na ekranu pokazuje "Tu je nožica, evo ručice, sada je beba otvorila
usta, vidite...!"
Pomno
smo hvatali najbolje kadrove dojenja, pokušavajući dobiti baš onaj
trenutak kada beba hvata bradavicu. Najdomljivije mi je bilo snimanje
porođaja. Razmišljala sam racionalno - što cemo snimiti, kako ćemo
to kasnije montirati i sl. - sve do onog trenutka kada je glavica
počela izlaziti. Tada sam stala kao ukopana. I dečki iz ekipe nisu
mogli sakriti uzbuđenje.
Ne,
nije to bio strah, kao što obično misle laici koji se straše operacije,
bolnica i svih onih situacija koje su povezane s osjećajem bola
i slikom krvi. Bio je to ushit zbog čina rađanja novoga života.
Sada
sam i ja trudna. Sve ono o čemu sam snimala, što sam promatrala
kroz okular kamere ili na montažnom stolu, sada je moj život. Je
li sada sve drukčije? Katkad, dok promatram što mi liječnica pokazuje
na ultrazvuku, nemam osjećaj da je to, tamo na ekranu, moje dijete.
A onda, kada mi potvrdi da je sve u redu, zasuze mi se oči od sreće.
Iako sam sada u sedmom mjesecu trudnoće, i dalje se čudim svom izgledu.
Zar sam ja taj okrugli lik kojega vidim u ogledalu? Zar je to bućkanje,
meškoljenje i vrpoljenje koje osjećam u trbuhu mali čovjek?
Iako
znam mnoge činjenice o dojenju, pitam se hoćemo li ja i moja beba
uspjeti obaviti i taj korak odrastanja. Već pomalo razmišljam o
porođaju. Malo se bojim, što je vjerojatno normalno. No, još me
više uzbuđuje pomisao da ce to biti dan kada ce naša djevojčica
(znamo da je cura, bila sam na amniocentezi) ugledati ovaj svijet,
kad će mi je staviti na prsa a ja ću osjetiti kucanje njezinog srčeka.
Znam da porođaj izgleda drukčije nego na filmu, da traje i traje...,
boli... i da je novorođenče plavkasto i krvavo kada ga u rađaonici
stavljaju mami na prsa, a ne čisto i njegovano...i da su mnoge mame
zbunjene kada prvi puta vide dijete...
Sve
što sam čitala u knjigama, što sam snimala i o čemu sam pisala,
pomaže mi da pokušam shvatiti svoje novo stanje i predvidjeti što
nas očekuje. Ipak, priznajem, sve je malo drukcije. Srećom, zasad
ljepše nego što sam zamišljala".
Andreja
Arežina-Grgičević, novinarka HTV-a, o vlastitim iskustvima:
CARSKI REZ, A I ŠIRE
 Carski
rez? I danas se stresem kad mi netko kaže kako sam olako prošla
jer nisam osjetila trudove. Blago tebi, kažu oni koji ne znaju kako
boli kad ti je cijeli trbuh razrezan, kad se ne možeš okrenuti,
zakašljati, hodati, sjesti, nasmijati, a da te vraški ne boli. E,
baš je carski. Nazvan tako što su iz mrtve rodilje izvukli malog
cara (negdje sam pročitala). A mi koje smo preživjele nakon toga,
znamo kako to boli. Boli za poludjeti. Boli tako da se ne da riječima
opisati, i to boli još nekoliko tjedana nakon poroda (poslije ostane
samo dobar osjećaj za vremenske mijene, i, naravno, mogućnost zaposlenja
kao metereologa). U rodilištu sam sa zavišću gledala rodilje koje
su rodile "normalno", koje su šetale (po mom uvjerenju,
jurcale po odjelu), smijale se i odlazile na zahod pušiti. Meni
kad bi to palo na pamet, odustala bih pri ulasku u priručnu pušionicu,
jer je tako boljelo da mi cigareta više uopće nije padala na pamet.
A zakleta sam pušačica još od pubertetskih dana (nije pohvalno,
ali je istinito). Tako i danas ilustriram, onima koje to zanima,
tu bol. Znate, " od moje 17 godine nije prošao dan da nisam
zapalila cigaretu". Nakon carskog, nisam pušila pet dana. Eto,
tako boli, razumjet će svi cigaretni ovisnici.
Sjećam se, kad mi je to jutro, 30.01.2001., nakon gotovo dva mjeseca
provedena u bolnici na očuvanju trudnoće, i skoro prethodna tri
izležavanja doma zbog podivljalih leukocita, dr. Matijević rekao
da moram na hitnu sekciju, što je u prijevodu carski rez, nimalo
mi nije bilo ugodno pri duši. Upravo suprotno. Paralizirala sam
se od straha, jer sam u tjednima provedenim u bolnici brzo uvidjela
razliku između žena koje su rađale carskim i "normalno".
Sjećam se da sam u zadnjem naletu zdrave pameti pitala jel' može
normalno. Nije moglo. Nakon svih onih predradnji koje su obavljali
s mojim tijelom, a iz čega sam se već isključila, zaključala sam
se u toalet i prošvercala popušivši četiri za redom. Pri tom sam
poslala nekolicinu paničnih SMS-ova svima koji su imali mobitel.
Na kraju je to trajalo toliko dugo da je sam liječnik došao po mene,
skoro se zagušivši dimom koji je sukljao iz malog zahodskog prostora.
A, iz ove se kože ne može, hrabrila sam se, i dok sam skidala sav
nakit sa sebe, primila u ruke onaj nesretni kateter i u bolničkoj
spavaćici poslušno klipsala za sestrom u predrađaonu, gdje su i
operacijske sale. Doveli me na klaonicu, promrmljala sam, manje-više,
naglas, slikovito objašnjavajući osjećaje, dok su mi objašnjavali
kako će carski, iz određenih razloga, i uz moj pristanak, naravno,
biti samo sa spinalnom anestezijom. U prijevodu, bila sam budna
cijelo vrijeme, paralizirana od struka na dole (prema gore je paraliza
bila prirodna od nepatvorenog straha), dok su me rezali, kad su
juniora vadili van, dok su me šivali. Jest da sam se pri tome osjećala
kao junakinja loših, opskurnih filmova neke čudne kategorije, ležeći
tako, što obamrla zbog straha, a što zbog anestezije, zapažajući
samo da su pločice na zidu tamno plave. Tu i tamo bih ponešto prozborila
s dr. Matijevićem, ali sam uglavnom jedva čekala da završi. I, o,
da, strogo sam pazila da mi ne promakne točan sat i minuta potomkova
rođenja, jer, tko zna hoće li me, danas sutra, neki astrološki frik
pitati baš to. Potomka su mi dali odmah vidjeti, iako je u susjednoj
sobi čekala horda pedijatara zajedno s inkubatorom i tim inim čudima
suvremene medicine (jer je porod bio puno prije termina i jednostavno
nije bilo moguće znati što je sa djetetom). Ali je, naime, sve bilo
u najboljem redu. Samo da se pohvalimo, muškić je pet tjedana prije
pravog datuma imao 2550 gr i bio dugačak 49 cm. I uopće nije trebao
u inkubator. Čak je liječnik bio dovoljno pristojan da kaže kako
liči na mene, na što je cijela sala prasnula u smijeh. Jer, naravno,
jest bio prekrasan (nije što je moj), ali onako zamotan u nešto
bijelo, s zaklopljenim okicama ličio je jedino na štrucu. Poslije
su me odvezli (dva dječarca pred kojima nikako nisam mogla odlučiti
jel´ me sram ili ne) u Intenzivnu njegu. A nakon par sati, došla
je ta već spomenuta neizreciva bol, pomiješana s veseljem da ipak
mogu pomaknuti vlastitu nogu. Potom je stiglo nespavanje usprkos
svim onim sedativima i analgeticima kojima su me kljukali, jer je
gospođa preko puta odlučila hrkati cijelu noć. Sjećam se, pored
mene je u krevetu ležala jedna Amerikanka, a ja sam, usprkos svoj
toj kemiji, odlično govorila engleski, i sasvim smo si dobro, u
tom kemijskom, noćnom limbu ispripovijedale prva iskustva i doživljaje.
A onda, onda je došlo jutro i suočavanje s rodilištem, prebrajanje
vlastitih preostalih snaga, i divljanje postporođajnih hormona.
Znam da sam se, iz čista mira, izazvana jedino bolom koji me priječio
da se okrenem na bok, rasplakala kao kišna godina (mora da su mislili
da sam totalno luda). I, da, naravno, došla je i ovisnička želja
za cigaretom. Spriječena, naravno, bolom carskog reza, za kojeg
mi dan- danas nije jasno iz koje je okrutne (muške, naravno) šale
dobio ime.
Danas je to sve iza mene. Jedino što je ostalo kao podsjetnik nevelik
je rez, i, da, naravno, svenkilica, kako ga od milja zovemo. Često
se sjetim frendice koja mi je, dok sam trudna sama sebi ličila na
velikog bijelog Moby Dicka, govorila da je trudnoća pravi Disneyland
prema onome što slijedi. A slijedilo je nespavanje danima (mislim
da sam se zadnji put pošteno naspavala prije godinu dana), uhodavanje
prema swenovim navikama (često se pitam tko bi tu koga trebao odgajati
?!), pa prava mala projektiranja Koloseuma u obliku planiranja odlaska
na običnu subotnju kavu s frendicama, gotovo napisana Uputstva za
upotrebu Swena po dnevnom rasporedu kada promijeniti pelenu, kada
i kako napraviti hranu za one koji ostaju s njim dok radim, vječito
provjeravanje mobitelom gdje je, kako je i što radi, jel spava,
jel jede, i što se zbiva, jedino razdoblje odmaranja u vožnji s
jednog odredišta na drugi, i mnoštvo grižnje savjesti jer nisam
s njim, jer radim, jer ću nešto možda propustiti, jer možda neću
čuti kad zazove, jer ... Slijedili su prvi zubići, prva hunjavica,
prvo ma-ma-ma, i ba-ba-ba, prvo nevješto puzanje, prva cijepljenja,
prvi susret s morem, prvi noćni strahovi, prvi strahovi od odvajanja,
prvo stajanje u krevetiću, prvi pad i to ravno na glavu, prvi proljevi
i prvi zatvori, prva uvjeravanja da krevetic služi za ležanje, a
ne za pentranje.. Teško je, kažem svima koji pitaju i koje to zanima.
Kad ga netko hoće pričuvati, opčinjen kao i svi njegovim plavim,
dječjim, znatiželjnim okicama, kažem da može. Neka ga vrati poslije
diplome. I naravno da se šalim. Jer.. moj bi život bio potpuno nepotpun
da u njega nije došao maleni Swen, i, sada to sigurno znam, potpuno
prazan da nisam konačno osjetila što znači voljeti svoje dijete.
|
|
